„Sve sam radila kako treba, bila odličan đak, dobra devojčica, uvek sam bila tu za druge, radila vredno… kako sam ovde završila?"
„Dala sam im celu sebe, potpuno im se posvetila. Bila uvek tu za njih i strpljivo čekala da ojačaju, da stasaju. Kako je moguće da su mi svi okrenuli leđa?"
„Celog života radim na sebi. Na svaki način — i sa psihoterapeutom, i kroz edukacije, i energetski, i duhovno… kako su mi ishodi ovako loši?"
Ove rečenice kontinuirano stižu do mene uz mnogo tuge, bola i očaja. One su logički tačne, ali nisu istinite.
Jer pogrešno smo verovali da je jednačina laka i da podrazumeva recipročnost. Nije tačno da će dobrota uvek pobediti, nije istina da kako seješ tako i žanješ — jer godina može biti suva i neplodna. Nije nikakva garancija da ćeš, ako si ispravan, biti i srećan.
I ne znači da ćeš imati sreće u partnerskim odnosima ako veruješ da si satkan/a od ljubavi i nežnosti. I možda se u tvom životu rezultati neće podudariti sa tvojim željama, čak i ako si vredno i revnosno radila na sebi.
Tvoja dobra dela neće smanjiti teret tvog krsta. Daće ti snagu da ga možeš nositi.
Moramo odrasti i prestati sa očekivanjem da nam život, poput Deda Mraza, ispuni sve želje zato što smo bili dobri.
Neke će se želje ostvariti, neke ne, bez obzira koliko ste ih zaslužili i oko njih se trudili. Ipak, uvek je važno i želeti i truditi se, jer u tom putovanju je naša žila kucavica, u tome je energija koja nas pokreće.
A kada stvari ne idu onako kako si zamislila, kada se skor ne poklapa sa tvojim naporima, baš tada je važno zadržati veru. Tada je trenutak da pokažeš ljubav prema sebi, tada se najveća muka nalazi u večitom pitanju: ustati ili odustati?
A sve dok za tebe odustajanje nije opcija, a samosažaljenje nije tvoja lažna uteha, znaj da je i rezultat koji izgleda kao pozitivna nula — fantastičan.